Sta pomislite kad vidite pričajuću lutku na televiziji…
…kako vam govori da je 5000 ljudi poginulo u nekoj stranoj zemlji, dok pokušava da se smješka i izgleda vrlo lijepo za kameru?
ja sam novinarka – početnica. i ne, nisam 180 centimetara visoka i ne radim kao pričajuća lutka na nekoj od lokalnih privatnih televizijskih stanica. ja se, ustvari, bavim pisanjem.
pa, počela sam da pišem ovaj blog kako bi vježbala svoje vještine pisanja, i naravno da nasmijem ljude. one sa smislom humora koji se ne uvrijede lako. o tome cu posle, nego, skrecem sa teme…
dakle, postoje ove televizijske stanice u crnoj gori čiji je program manje edukativan i informativan od teletabisa (al isto toliko šaren). kad imate televizijsku emisiju čiji program izgleda kao da je bio smišljan od strane sociopate kom je bilo dosadno pa je smišljao način da povrijedi ljude tako što će ih…. pa, napraviti glupljim, onda možete da kažete da ste propali kao tv stanica. ili, možda u nekim slučajevima, uspjeli. možda oni i žele da mi budemo nacija idiota. njima lakše da nam prodaju gluposti.
“skola novinarstva?! a sto ce vam to?” jedna moja kolegenica na casu juce citirala jednu lutku. da li vam smeta ako ih zovem “lutke”? ah, hvala puno.
ali, to je ono što one misle danas… fakultet novinarstva je nepotreban. ono što vam stvarno TREBA jeste da nemate mozak, jer je onda lakše za cijelu ekipu. “uzmi ovo, to je neki tekst koji je neki novinar napisao u nekoj novinskoj agenciji. procitaj to, koga briga dal smo ga ukrali il ne.” nju nije briga. ona dobija da bude na televiziji. o, kako zabavno! njen san se ispunjava. ona sad može da čita nečiji težak rad i da ne brine mnogo o tome. o čemu ona brine…? pa… uglavnom nešto ovako: “da li ove farmerke idu uz ovu majcu,” i “da li ova suknja treba biti kraća?”
znate kako, ova zemlja ima 600 000 ljudi. nije kao da svaki dan možete biti na televiziji. ha! mislim da je svako u crnoj gori bio na nekom od programa bar jednom.
al, one su drugačije. one su posebne.
ne shvatite me pogrešno, postoje novinari u crnoj gori. oni pravi. stvarno postoje. čak i na tv stanicama. to su oni ljudi koji rade naporno, kreiraju svoj program, pišu, uređuju, vode, sve. “tapš tapš tapš” za njih!
uuh, urednci. e, ti mi se ne svidjaju. mislim da nijedan novinar ne voli urednika čija je cijela svrha u životu da mu iskasapi priču. o tome ne smijem početi da pišem 
to je sve za sad,
all the love,
